Priča o Mileni nikako nije samo niz od 36 brojki koje predstavljaju svaku njenu godinu života iza kojih stoje monotoni i faktografski pasusi pažljivo odabranih i bezbojnih reči o onome što jeste ili nije uradila, rečenice koje su lake za čitanje svakom pismenom čoveku, ali ne uspevaju da pažnju pretvore u dalju zainteresovanost da se zaista proviri u taj neobični svet Mileninih boja. Posle jednog čoveka i njegovog prolaska kroz ovaj svet uvek ostane mnogo više od puke faktografije. Pogotovu posle umetnika. Ipak, činjenice su važna osnova od koje počinje da se gradi jedna biografija. Ipak, ovde zasad nećemo predstaviti detaljnu biografiju Milene Pavlović Barilli, pre svega jer se ona još uvek gradi.

Hajde da priču o neobično velikoj celini kakva je Milena započnemo na ovaj način, ukratko, ali sadržajno.

Rođena je pre više od jednog veka, 5. novembra 1909. u Požarevcu. Bila je jedino dete majke Danice, mlade obrazovane žene iz ugledne požarevačke građanske porodice Pavlović i oca Bruna, italijanskog kompozitora, putopisca, novinara, hroničara, kritičara iz ugledne porodice Barilli iz Parme, sa dugom umetničkom tradicijom. Nažalost, Bruno i Danica su u najvećem delu Mileninog života bili razdvojeni i upravo je takvo stanje stvari sazdalo veliku i suštinsku ideju koja je stalno lebdela nad MIlenom. Tu ideju dvojnosti i rascepljenosti utkala je u svoj život nepovratno i vrlo primetno i kroz svoja dela i kroz svoj životni krug.

Milena je bila nomad, večni putnik, nemirnog i istraživačkog duha, ali verovatno sa željom da nađe svoje pravo usidrenje. Sva ta putovanja, velika i mala, dolasci i odlasci, rastanci, radost iščekivanja novog i istovremena zebnja zbog neizvesnosti, u velikoj meri su doprineli njenom jedinstvenom i bogatom umetničkom razvoju i opusu. A svoje putovanje započela je pre nego što je prohodala. Verovatno je pre naučila da prepozna konture kofera nego sve zvečke tog vremena. Već tri meseca po rođenju, majka ju je odvela u Rim. Detinjstvo je provela u Požarevcu, Rimu, Parmi, Pezaru, Bergamu, Nici, Lincu, Gracu i svuda se školovala na narazličitije načine i vredno učila jezike. Već sa sedamnaest godina diplomirala je na Kraljevskoj umetničkoj akademiji u Beogradu i početkom sledeće godine primljenja je na Minhensku akademiju. Međutim, napušta je nakon godinu dana i putuje u Pariz. Posle bezuspešnog traženja posla nastavnice slikanja po celoj tadašnjoj Jugoslaviji, odlazi na veliki put u Španiju. (Poslednji put je boravila u Srbiji i Požarevcu više od godinu dana kada je krajem decembra 1936. otputovala zauvek.) Sa velikim oduševljenjem obilazi Barselonu, Malagu, Kordobu, Sevilju i Madrid. Ponovo odlazi u Pariz. Od 1931. do 1939. Milena vrlo intenzivno gradi svoju umetničku karijeru. Umetnička i životna baza joj je u Parizu, sa čestim boravcima u Rimu. Pored ova dva grada, boravi, radi i izlaže u Londonu, Firenci, Veneciji, Hagu… Tih godina počinje i da objavljuje svoju poeziju na italijanskom jeziku, a pisala je i na španskom, francuskom i maternjem, srpskom jeziku. Vodi život pravog mladog umetnika u punom stvaralačkom naboju, na sjajnom putu ka stvaralačkoj zrelosti. Biva poštovana i srdačno prihvaćena u elitnim umetničkim krugovima toga vremena u Evropi, pre svega, u Francuskoj i Italiji. Ondašnja štampa i umetnička kritika sa odobravanjem prate njen rad. Kretala se u tadašnjim značajnim umetničkim krugovima u Parizu, najviše među nadrealistima. Upravo tada, u trenutku svog velikog uspona, donosi hrabru odluku i odlazi u Njujork, avgusta 1939. godine.

Tamo je, i pored toga što nikoga nije poznavala, svojim velikim talentom, mukotrpnim radom i snažnom harizmom, ipak stekla kvalitetan krug sjajnih prijatelja – uglavnom umetnika i ljubitelja i pokrovitelja umetnosti. Vodila je aktivan društveni život iako je to za nju ponekad bio izuzetan napor, bar po pismima majci koja su ostala kao svedočanstvo o njenom “američkom snu”. Imala je tamo tri samostalne izložbe. Kako bi opstala u novom okruženju i drugačijoj društvenoj klimi od evropske, morala je da pravi kompromise, ali je zato otkrila i neka svoja nova kreativna područja – radila je kostime za balet „Sebastijan“ Đankarla Menotija, bavila se komercijalnim dizajnom i ilustracijom za čuveni „Vogue“ i druge poznate časopise i bila vrlo tražena i poštovana. Takođe, bila je i veoma poštovani portretista ličnosti iz visokog društva. Međutim, zbog specifičnosti američkog koncepta tog vremena, morala je da se zadovolji tim kompromisom. Stoga, nije imala dovoljno mogućnosti i vremena da se potpuno posveti daljem kreiranju svoje suštinske umetnosti. Udala se tajno na 25. decembra 1943. godine se za jednog američkog oficira, prilično mlađeg od nje, Tomasa Goselina. Postoje mnogo nagađanja i sumnje u vezi sa njihovim odnosom i brakom. Mnogi ga smatraju zaslužnim za Milenin brzi kraj koji se desio 6. marta 1945. Postoje različiti stavovi, mišljenja, nagađanja i spekulacije o okolnostima Mileninog preranog odlaska. Da li je srčani udar, jer je uvek imala slabo srce i vodila je naporan i iscrpljujući život, ili možda samoubistvo, to možda nikada nećemo saznati. Ima razloga da se sumnja i u jedno i drugo, ali to nikom ne daje za pravo da sam prekraja njen kraj po svojoj volji.  Ja to ovde sigurno ne želim da radim. Nemam prava na to. Mogu samo da prenesem ono što već postoji u različitim zapisima, zvaničnim i nezvaničnim. Urna sa njenim pepelom pohranjena je na rimskom nekatoličkom groblju Testaćo 1949. godine. Grobnica je porodična jer su tu kasnije sahranjeni i Bruno i Danica.

A kakav je to Milenin svet umetnosti? Magičan, svakako.

Ipak, svako ga treba doživeti kroz sopstveno iskustvo, kroz sopstveno putovanje. Ovo su neki moji utisci i zabeleške. Možda nekome budu nešto značile. Moja je preporuka da svako od vas bar pokuca na ta vrata. Pokušajte da zavirite u njen čudesni svet slika i reči. Pozivam vas da zavirite u Milenin svet čudesnih dihotomija. Pozivam i vas koji ste već to činili ranije. Zaplovimo zajedno njenim vodama. Uvek iskrsnu neka nova otrkića i iznenađenja. I uvek učimo istražujući njen svet. Pre svega o doslednosti i posvećenosti sopstvenom putu po svaku cenu. Bez straha od borbe, poraza i bola. Slobodno se prepustite utiscima i otvorite dobro sva svoja čula, oslobodite maštu i pustite da vas vodi. Razmenićete poglede sa zanimljivim i neobičnim licima koja kao da su spremna svakog trenutka da otkriju neku dugo skrivanu tajnu. Upoznaćete i sva Milenina lica posmatrajući njene autoportrete. Kao u filmu koji opisuje veliki i uzbudljiv život, pred vama će se smenjivati upečatljiva transformacija od stidljive i začuđene devojčice, preko samosvesne mlade devojke sa različitim odevnim detaljima toga vremena, prilično svesne svoje neobične harizme, do zrele i snažne samostalne žene, ostvarene umetnice, iz čijih dubokih očiju, pored melanholije i snažne želje za ukidanjem daljina i stapanjem udvojenosti u jednu celinu, izvire pregršt znakova i putokaza koji nas mogu odvesti na najzanimljivija mesta, od snova do stvarnih predela širom ovog sveta, samo ako se potrudimo da ih ispratimo. Svi ti njeni pogledi mogu vam izmamiti osmeh i pokrenuti pitanja, samo ako dopustite da svetlost koju i dalje nose, prekrije vaša lica.

Pred nama iskaču i trepere brojne neobične scene iz bajki, njenih ličnih bajki. Lebde, izviruju, lepršaju, kriju se i šepure: maske, velovi, češljevi, gitare, rukavice, raskošne venecijanske i španske lepeze i stari antički stubovi. U paperjastom vazduhu jedinstvenih plavih nijansi ili nad morskim talasima smenjuju se pred nama, kao na pozornici ili filmskom platnu, krila, ruke i lica ponosnih starorimskih statua. I već se čuje šuštanje talasa, blagi miris mora i razgovor ptice koja u tišini slobodno leti iznad Mileninog dvorišta i ptice koja čami u kavezu na drugom kraju sveta. Smenjuju se raskošni dekori italijanskih trgova renesansne živosti i posebno zelenilo trave njenog detinjstva u dvorištu rodne kuće, obrisi drvene ograde fine izrade i plavetnilo neba koje je samo tu i baš za nju, a danas i za nas, uvek plavo i puno nade za bolje dane. Taj svet, posve čudan, zanimljiv i šaroliko obojen, jedinstven i autentičan, nije nestvaran, on postoji, živi, a tek će u budućim vremenima postati jasniji deo nas. Milena je u svom svetu dvojnosti – spajanja i razdvajanja, putovanja i povrataka, melanholije i ushićenja, snova i stvarnosti – uspela da pod jednim nebom, njenim i plavim, susretne i suoči nage Venere, smerne Madone, tužne cirkuzante iza kojih se krije Pjero i mistične arlekine, monahinje, anđele, zmajeve, ljude koje je poznavala, volela, sama stvorila, i na kraju ih okružila svim svojim licima.

Voleo bih rado da vas uputim da pročitate više na zvaničnom sajtu. Međutim, Milena još nema takav sajt. Bespredmetno je i zapitati se da li je to zaslužila. Ovo je moj pokušaj da se nešto promeni. Zato, ipak, završavamo sa faktografijom. Početak je uvek dobar za kraj.

1909.

Rođena 5. novembra u Požarevcu, kao jedino dete Danice Pavlović i Bruna Barilija. Danica je na Konzervatorijumu u Minhenu studirala klavir i solo-pevanje gde se i upoznala sa Brunom koji je tamo studirao kompoziciju. Danica je svoj život posvetila Mileninom vaspitanju i školovanju, dok je Bruno bio poznati italijanski kompozitor, pre svega opere, muzički kritičar, putopisac, horničar i novinar.

1910.

Početkom ove godine Danica vodi Milenu u Rim kod Bruna, da bi se nakon pet meseci njih dve vratile u Požarevac.

1912-1915.

Ovaj period Milena provodi s majkom u Italiji, najviše u Parmi, Rimu i Pezaru. Pre samo početka svetskog rata i prvih nekoliko meseci borave u Požarevcu, gde je Danica dobrovoljna bolničarka. U martu 1915. Milena i Danica odlaze ponovo u Rim.

1916.

Prvi razred osnovne škole završava u italijanskom gradu Bergamu, a drugi razred pohađa u Rimu do novembra kada je majka odvodi u Nicu da uči francuski.

1917-1918.

Pohađa drugi razred na italijansko-engleskom institutu u Rimu do jula 1918, a nakon toga nastavlja školu u Požarevcu.

1919.

Za godinu dana u Požarevcu završava privatno treći i četvrti razred osnovne škole i upisuje se u gimnaziju.  Već se u ovom razdoblju javljaju prvi problemi sa srcem.

1921-1922.

U martu 1921. Danica ispisuje Milenu iz gimnazije jer nije bila zadovoljna načinom nastave koji je za dete kakvo je bila Milena bio prilično spor i sputavajući. Stoga je vodi na novo putovanje, smatravši da će tako brže i bolje napredovati. Prva stanica bio je austrijski grad Linc, leto provode po Koruškoj, a od septembra 1921. Milena boravi u Gracu, u školi pri ženskom manastiru gde uči nemački.

1922-1925

Prve časove iz crtanja i slikanja daje joj Josip Vučetić. Od jeseni 1922. do juna 1923. pohađa i završava pripremni tečaj za upis u umetničku školu u Beograd. Ista godine, Danica i bruno se razvode, a Milena privatno završava drugi razred gimnazije u Požarevcu. U junu 1925. završava privatno i četvrti razred u Drugoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U periodu  Mileninog školovanja u Beogradu, Danica radi na dvoru kralja Aleksandra Karađorđevića, prvo kao činovnik u Kancelariji kraljevskih ordena, a zatim kao nadzornica u Dvoru. Tada i podučava srpskom jeziku kraljicu Mariju.

U razdoblju od  jeseni 1923. do 1926. godine Milena pohađa Umetničku školu u Beogradu, na koju je, po rečima majke, primljena kao izuzetno talentovano dete, kao “vunderkind”. Profesori su joj Beta Vukomanović, Ljuba Ivanović i Dragoslav Stojanović.

1926.

Diplomirala na umetničkoj školi I prvi put izlaže na završnoj  junskoj izložbi škole. O Mileninim radovima se piše u novinskim prikazima ove izložbe. Na jesen odlazi u Minhen sa majkom kako bi upisala i pohađala pripremni kurs za upis na tamošnju akademiju umetnosti, i to u privatnoj školi Bloherer. Te godine nastaje jedan od najranijih portreta Milena s majkom, prema fotografiji iz 1904. godine.

1927.

Završava pripremnu nastavu za upis na akademiju i maj, jun i jul 1927. provodi u Nici i Kanu, a avgust u Požarevcu. U oktobru 1927. upisuje minhensku akademiju (Akademie der bildenden Künste) u klasi Huga Habermana. Međutim, već u drugom semestru prelazi u klasu čuvenog profesora Franca fon Štuka.

1928.

Ponovo nezadovoljna sistemom i metodama nastave i brzinom napredovanja, uz podršku majke, napušta akademiju u junu 1928. godine. Ponovo kreću na put. Leto provode u Parizu gde Milena provodi puno vremena u Luvru proučavajući stare majstore, a posebno zanimanje pokazuje za francuske impresioniste. Sledi povratak u Srbiju, u Požarevac sa željom da se zaposli kao nastavnica crtanja, ali nema uspeha u tome. U decembru iste godine ima prvu samostalnu izložbu u Novinarskom domu u Beogradu, koja biva zapažena i propraćena pozitivnim i ohrabrujućim kritikama Gustava Krkleca, Sretana Stojanovića i Branka Popovića. Slika dela u stilu art nuvo kao što su Salomina igra, Fantastične kompozicije – Duh, Večnost, Muhamed i druga.

1929.

Zahvaljujući svom dotadašnjem umetničkom angažovanju, postaje član umetničkog udruženja Lada. Priređuje još jednu samostalnu izložbu, ovoga puta u rodnom Požarevcu, u „Krstinoj kući“, u sedištu Kola srpskih sestara, na čijem je čelu bila njena baka Bosa – Bosiljka Pavlović. Posle toga učesnica je Prve prolećne i Druge jesenje izložbe u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ u Beogradu. Leto provodi u Sloveniji, u Rogaškoj Slatini, Jezerskom i Bledu, nakon čega putuje u Prag.  Preležaće tifus, a dobija i apsces na kičmi.

1930.

izlaže na 13. izložbi Lade. Ponovo je rešena da u svojoj zemlji nađe zaposelnje profesora crtanja. Pokušava u Požarevcu, Štipu, Velesu i Tetovu, ponovo bezuspešno. Putuje u Španiju gde obilazi Barselonu, Malagu, Sevilju, Granadu, Kordobu i Madrid. U maju joj operšu apsces na kičmi u nemačkoj bolnici u Madridu, a u junu ponavlja operaciju u Parizu. Iz Pariza putuje u London, u kome će boraviti godinu i po dana.

1931.

Otvara samostalnu izložbu 27. februara u galeriji Blumzberi (Bloomsbury Gallery) u Londonu u prisustvu mnogobrojnih uglednih posetilaca. U jesen se vraća u Pariz, ovoga puta na duže, i tamo će sa prekidima boraviti sve do 1939. godine, do njenog odlaska u Njujork.

1932.

Samostalno izlaže u  pariskoj galeriji Mlada Evropa (Galerie Jeune Europe) u aprilu i maju. Žan Kasu piše predgovor za katalog izložbe koja ima uspeha, a Milena dobija prizanje od javnosti i kritike. Stiče značajna poznastva u aktuelnim umetničkim krugovima kao što su Đorđo De Kiriko, Andre Lote, Pjer Loti, Pol Valeri, Andre Breton, Žan Kokto,  Alfred Kubin, Filipo de Pizis, Konstantin Tereškovič i dr. Leta te godine putuje ponovo u Rim na očev poziv. U oktobru izlaže u rimskoj galeriji  Galleria d’arte, koju posećuje Musolini i Milena mu biva predstavljena kao Barilijeva ćerka. U tom periodu dešava se i jedan od ključnih momenata u njenom životu jer upoznaje svoju veliku ljubav, kubanskog pijanistu Rodriga (Rejnoldsa) Gonzalesa, koji kupuje jedan njen autoportret.  Učestvuje na kolektivnim izložbama u galeriji Mlada Evropa (Galerie Jeune Europe) u Parizu u proleće i jesen, a u Beogradu učestvuje na 15. izložbi Lade.

1933.

Aprila te godine Izlaže u Firenci u Sala d’arte de “La nazione”, sa Adrijanom Pinkerle, inače starijom sestrom čuvenog italijanskog pisca Alberta Moravie, i Marijanom Sinjoreli.  Vraća se u Pariz, svoju tadašnju bazu i tamo ostaje do leta. Leto provodi u rodnom Požarevcu i tada nastaju neka njena čuvena dela kao što su Portret Kreolca s Kube (njenog Rodriga Gonzalesa), Žena sa španskim češljem, Fantastična kompozicija sa dva lika, Crna žena s figurom, Žensko poprsje i dr.

1934.

U Pariz se vraća u oktobru te godine. Prvi put objavljuje pesme koje je tada pisala na italijanskom u časopisu Kvadrivio (Quadrivio). Učestvuje na 12. salonu Tiljerije (Salon des Tuileries) u Parizu. Slika portret svoje majke i kompozicije kao što je Devojka sa velom.

1935-1936.

U februaru izlaže na Drugom kvadrijenalu nacionalne umetnosti (II Quadriennale d’arte nazionale) u Rimu. U leto se vraća  u Požarevac i tamo ostaje godinu i po dana. U tom periodu priprema radove za izložbu u rimskoj galeriji Kometa (Galleria della Cometa). Decembra 1936. putuje u Rim, čime zatvara jedan životni krug jer je time okončala svoj poslednji boravak u Srbiji. Stvara preko 40 slika i crteža, među kojima su Portret sa crnom rukavicom, Žena u velu sa psom i detetom (1935), portret Siba Miličića, Autoportret sa gipsanom glavom, Devojka s lampom, Devojka s velom (1936)…

1937.

U aprilu realizuje samostalnu izložbu u galeriji Kometa  (Galleria della cometa) u Rimu. Predgovor za katalog izložbe piše Emilio Čeki. Nakon kraćeg boravka u Dizeldorfu, ponovo odlazi u Pariz, a na jesen ponovo odlazi u Rim. Slika portrete oca kao i Slikarku sa strelecm, Usnulu devojku s pticom, Enigmatsku mrtvu prirodu sa gvozdenim krevetom i pticama, Devojku sa sokolom.

1938.

Na početku te godine, u januaru i februaru ima samostalnu izložbu u galeriji Katr Šmen (Quatre chemins) u Parizu. Ima i samostalnu izložbu u Tirani koju u martu te godine priređuje ambasador Kraljevine Jugoslavije.  Izlaže u Parizu sa grupom Nova generacija (Nouvelle generation ) u galeriji Bije-vorm (galerie Billiet-Worms).  U Veneciji letuje, a u septembru sa majkom odlazi na premijeru (11.9.1938.) očeve opere Meduza u Bergamu. To je bio njihov poslednji zajednički susret. Nakon toga Milena i Danica odlaze u Milano gde provode 15 dana. Bio je to poslednji susret majke i ćerke. Objavljena je i knjiga Pariz (Parigi) Bruna Barillija sa 16 Mileninih lustracija. Kasnu jesen i početak sledeće godine provodi u Oslu.

1939.

Ubrzo nakon povratka iz Osla, u martu te godine izlaže u galeriji Pitoresk (Galerie Pittoresque) u Parizu na izložbi novog nadrealizma (L’exposition de nouvelle surrealisme), a u galeriji Bernem Žen (Bernheim Jeune) sa jugoslovenskim umetnicima iz Pariza. U junu ta ista izložba gostuje u Hagu. Nastaju Autoportret (u crnom), Venera s lampom, Kompozicija (monahinja i venera) i portret Bruna Barilija.

Brodom De Grasse polazi iz Avra za Njujork 18. avgusta. Kartu je, navodno, kupila od novca koji je dobila od prodaje slike Kompozicija (sada vlasništvo Narodnog muzeja Srbije) Sibeti Miličiću. U Njujork stiže 27. avgusta. Tu je zatiču vesti o ratu. Odmah traži posao kako bi se izdržavala jer zbog izbijanja rata ne sme da se vrati u Evropu, a i majka je savetuje da ostane tamo gde jeste. Već za decembarski broj časopisa Vog (Vogue) radi ilustraciju modela večernje haljine. Za svoj trideseti rođendan slika čuveni Autoportret s velom.

1940.

Već 19. marta te godine samostalno izlaže u  čuvenoj galeriji Džulijan Levi (Julien Levy Gallery) u Njujorku 1940. godine. Ta galerija (1931-1949) imala je izuzetno važnu ulogu u predstavljanju pariske umetničke scene u SAD i zavidnu reputaciju u njuorškim umetničkim krugovima i tamošnjoj sceni. U njoj su izlagali umetnici kao što su Frida Kalo, Magrit, Dali, Dišan, Đakometi, Ernst i drugi. Tu je prikazan i čuveni Bunjuelov film Andaluzijski pas. Počinje da radi komercijalne ilustracije za velike robne kuće u Njujorku. Posebno se ističe svojim ilustracijama u čuvenom Vogu.

Počinje, takođe, da radi portrete po narudžbini. Zahvaljujući prijateljici Rozamund Frost (Rosamund Frost), koja piše umetničku kritiku za ugledni časopis ArtNews, dobija porudžbinu za časopis Town & Conutry. U tu svrhu slika Autoportret sa štitom i orlom. Međutim, biva odbijena sa obrazloženjem da je slika suviše sumorna. Raskida sa Rodrigom. Ponovo ima problema sa srcem. Nastaju portreti Rozamund Frost, Franca Jozefa, Alfreda de Lijagre.

1941.

Nastaju portreti Švedski princ Karlo kao mladić i markiz Džordž de Kuevas. Jun i jul provodi na imanju Blejkford porodice Mofet (Blakeford, Queenstown, Maryland).

1942.

Ponovo je u Blejkfordu jer radi portret gospođe Mofet. Radi izražajni autoportret, poslednji koji je poznat javnosti. Nastaju i portreti Barbare Malori (mlađe sestre Milenine velike prijateljice i mecene Margaret Malori), turskog princa Faradina, kralja Petra II Karađorđevića, kao i kompozicije Psalam, Anđeli i dete, Arhitekti, Tišina, 18. psalam i dr.

Pored dva pomenuta časopisa, Milena sarađuje sa i sa drugim velikim modnim kućama i modnim časopisima, kao ilustrator. To su Glamour, Mccall’s, Harper’s Bazaar, House Beautiful, Revlon i dr.

1943.

Ima samostalnu izložbu u Jugoslovenskom potpornom fondu (United Yugoslav Relief Fund) u Njujorku, od 9. januara do 15. februara, a  u maju u galeriji Korkoran (Corcoran Gallery) u Vašingtonu. Radi skice kostima za balet Sebastijan Đan Karla Menotija, koji je bio jedan od njenih najiskrenijih i najodanijih prijatelja u SAD. Radi dizajn za parfem Escape Mary Dunhill. Tokom leta portretira Roberta Tomasa Astora Goselina, za koga se u tajnosti udaje 24. decembra u Severnoj Karolini. O tome obaveštava oca pismmo tek posle godinu dana. Nastaje i portret Hjua Čizloma.

1944.

Dizjanira mnoge proizovde kozmetike Revlon, a radi i ilustracije za večernje haljine Bonvitt Teler. Tog proleća doživljava pad s konja i povređuje kičmu. Leži šest meseci u bolnici u Griniču u gipsu, a zatim odlazi na oporavak u Maunt Kisko kod Njujorka, gde intenzivno stvara iako je prinuđena da nosi metalni korset do potpunog oporavka.

Pozdravlja oslobođenje Beograda putem radija Njujork. Balet Sebastijan ima premijeru, a kritika se pohvalno izražava o Mileninim kostimima.

1945.

Dobija narudžbinu za scenografiju „San ljetne noći“ Viljema Šekspira za pozorište u Njujorku. iznenada umire 6. marta u svom apartmanu u Njujorku. Prava istina od njenom tragičnom kraju još nije ili razotkirvena ili predočena javnosti. Postoje sumnje da je počinila samoubistvo. Njen prijatelj Menoti je u filmu Kuća Barilijevih (Casa Barilli 1998.) rekao da ju je video dva, tri dana pred smrt, pred njen povratak u Njujork, pošto su bili susedi u Maunt Kisku. Došla je da mu poveri na čuvanje svoju nedovršenu, samim tim i poslednju sliku i psa Luče. Nikada ga nije napuštala misao da je reč o samoubistvu. Ta poslednja slika kao i tragična Milenina sudbina kasnije su ga inspirisale da komponuje operu Svetica iz ulice Bliker. Do kraja svog života, Menoti se često fotografisao sa Mileninom poslednjom slikom. Kao njen odani prijatelj odmah nakon vesti o njeno smrti, napisao je nekrolog za rimski Il Tevere. Milenino telo je prvo balsamovano, a potom kremirano po volji supruga.

1947.

Urna sa posmrtnim ostacima preneta je u Rim.

1948.

Američko-britanski umetnički centar organizuje posthumnu izložbu u Njujorku.

1949.

Urna je pohranjena na nekatoličkom groblju Testaćo (Testaccio) u Rimu 5. avgusta. Danica podiže porodičnu grobnicu. Bruno tu biva sahranjen 1952. a Danica 1965. Sada su zajedno u večnosti, ispod čempresa, u večnom gradu. Zauvek.

Post Scriptum

U poslednjij desetak godina istraživanja magičnog sveta Milene Pavlović Barilli došao sam do novih važnih otkrića koji će uskoro pojaviti u biografiji koja je navedena na ovoj stranici. Otkrića su objavljena 2019. godine u mojoj knjizi Otkrivanje Milene – Novi fragmenti  o Mileni Pavlović Barilli, hronološki poređana u književno-istraživačku priču nalik putovanju na kome sam postepeno otkrivao njene tragove, sa punom ličnom odgovornošću prema njihovoj tačnosti i istinitosti. Više o knjizi i o tome kako se može do nje doći, možete pročitati na ovoj stranici.

Miodrag Kovačević

@